nedjelja, 03.01.2010.
Jer…, nema Te
Tvoj odlazak meni nije značio ništa!
Niti tvoja ruka na mom vratu
Koja je pila njegovu toplinu
I prstima stezala crno biserje.
Naše su se želje rasule po pločniku
Ko mramorne kapi lanjskih kiša
Što su nas ono jutrima, na oknima budile
Naše su želje perle, tuđe se noge o njih spotiču.
I nebo se ocijedilo, ko stare krpe
Njegove halje vise ponad naših glava
Ti oblaci tmasti, pritišću nam bilo
I mi kucamo samo po navici.
Staklene ulice na iskrivljena ogledala sliče.
Iza prozora, sklupčani životi čame
A mi tražimo svoj kutak tame
I dva lika izgubljena u vremenu.
Ništa nije ostalo isto,
Sa svake strane istih vrata
Dva različita svijeta stoje
I naša tijela uz hladnu dasku prislonjena.
Mi smo blizu, i mi smo daleko
I sve ima smisao, i ništa smisla nema
Jer…, nema Te
Jer…, Te nema.
petak, 25.12.2009.
KNJIGA BIJELIH SLOVA
U knjigu bijelih slova
Još jedno kristalno
Jutro uvezujem.
U njemu toplina,
U njoj blagost,
U njezinoj nježnosti Ti.
Poznajem te
Tvoji obrisi
Kroče kroz noć
Ka zimskom smiraju
Pod plaštem sjene
Pokrivaju staze
Bjelinom posute.
Kamo ideš?
Dolje, niz cestu
Pustodušje vlada
Vjetrovi cvile
Uzvodno, rijeke teku
Od ušća do izvorišta
Ledene.
Ostani tu…
Otopi sige
Svojih suza
S trepavica gustih
I progledaj jutra,
Uvezuj ih mnome,
U knjigu bijelih slova.
utorak, 03.11.2009.
Slavonski notturno
Nebeski vrč
Izlijeva ravnicom noć
Spokoj i tišina
Grmena lopta gasne
Zategnula se polja
Slavonskom dušom
Đeram glavu pognuo
Brazde snivaju
Iznjedri jutro
Prkosna moja
Iz crnice život porodi
Odmorni krošnju svog hrasta
U ovoj jesenjoj noći
Što mir lenijom posipa
petrolejkom mi osvijetli put.
nedjelja, 11.10.2009.
S PRVIM ZRAKAMA SUNCA
S prvim zraka sunca, raširila je krila gavrana
Samo trenutkom, samo tmastom sjenom
Dotaknula je moj svijet….
A onda se vinula u visine i put krenula
U daleke, sive krajeve, moju tugu
Na vrhu perja odnijela.
Jutros se nježnost promalja pod moja vjeđa
Budi me šapatom o novom danu
I životu što mu obzore slutim.
U njemu hrastovi šumore, i zovu me
Da u njihovu hladu tijelo odmaram
Da ruke spustim na kore im glatke…
I mirisi, i boje, naranče me zovu
Na krilo ću im glavu nasloniti nježno
Neka me opija tišina i mir.
Još samo korak, još samo pokret
Što oholom vjetru će zalupit vrata
I pustit ga nek' cvili u okovu crne mu duše.
nedjelja, 13.09.2009.
KOVČEG ZA SRCE
Da mi je imati
Kovčeg za srce
Od kristalnog inja sazdan
Krhak i lomljiv
Proziran
Da mi ga ne dotiču
Toplina ni ljubav
Da njegove stjenke
Samo za otkucaje znaju.
Da mi je kovčeg
Od kamena
Bijelog
Postojan i čvrst
Nek' srce ne gleda
Svjetla ni mraka
Neka si društva ne traži
Da mi je imati kovčeg
Da mi je imati srce
Da mi je imati srce
Za kovčeg.
četvrtak, 13.08.2009.
Ti me ne dotičeš
Visoko sam, ne dotičeš me.
Tvoje ruke smrtnika sasušene pijeskom,
bičevane godinama, zemljom oblačene
ne dosežu do mene.
Mene tek miluju
prve zrake ljetnog sunca,
mirisi lavande i smjela pjesma cvrčka
u novom jutru.
I crna sam, i bijela sam.
Na mojoj se paleti ne miješaju boje
traženja sebe na tračnicama
dok pragovi zjape prazni
čekajuć' novog slijepog putnika
da pokraj prozora zauzme mjesto
i krene put nepoznatog
dok na cilju ne spozna pogrešan smjer.
I mahnito bježi, ostavljajući uvale praznima
a gradove ljubavi – nevoljenima.
Kuloarske priče on umorno sprema u džep
gomili se naklanja skidajuć' šešir.
«Još jednoj predstavi došao je kraj»
šapuće neotkriveni Histrion
duboko ogrezao u vlastitu nemoć
staro lice u crnim, lakovanim cipelama ogleda.
I ne oblači više ono odijelo
skladano bojama kasnoga ljeta
što ga je ležerno zbog tebe
na naslonjaču ostavljao.
Ni kišobran mu više ne treba,
tvojim ga ih je šetnjama podao.
Umorni starac… na vjetrometini godina čeka
«Ne ostavljaj ga samog…»
ponedjeljak, 03.08.2009.
PRONAĐI ME
Pronađi me
Skrivenu ispod oblaka…
Tamo gdje ruke se ne dotiču
I glas se po duši ne razlijeva
Gdje staze dišu bjelinom
U gnijezdu pamuka i snova.
Zakorači
Još jedan korak ne znači kraj
Ni rub litice nije ponor bezdana
Ondje te čekaju krila Anđela.
Ne želim više usnuti sama
Prisloniti rame na pernate jastuke
Prekriti tijelo svilenim poplunom,
Nogu na prazninu oslanjam,
Dlanovima tišinu ravnam.
I zaspem ponekad,
Pod teretom noći
I tek što oči sklopim
Tuga mi rame dotakne
I budi me.
Pronađi me
Ti godinama poznaješ put
subota, 09.05.2009.
Neke su ljubavi tužnije od drugih...
Neke su ljubavi tužnije drugih…
Kroz njih putuju
vlakovi za nigdje,
dok putnici
na peronima
godinama stoje.
U rukama
prtljaga bremena,
Kuferi uspomena
I zgužvana karta
U jednom smjeru
I tebe nađoh
U sjeni okruglog sata
Naslonjen na zid
Pogledom ispraćaš vrijeme.
I ulaziš
I silaziš
I sjedaš
I ustaješ
Iz vagona
Prašnjavog, sivog.
A ja,
Licem uz staklo priljubljena
Iščekujem polazak.
Neke su ljubavi
Tužnije od drugih
Tek za nijansu
Jednog perona…
ponedjeljak, 23.02.2009.
SONET O NJOJ I NJEMU
Umiri me plahu, uspavaj mi snove
To što rukom ćutiš, to nemir se zove
Dotakni mi lice prstima od vjetra
Na pučini olujnoj razveži mi jedra.
Pa zaplovi sa mnom uzvodno od tuge
Raspojasaj misli na bojama duge
Ne dopusti mašti sidro da ti bude
Ni ti, a ni ja, ne slijedimo ljude.
Ne daruj ju dubinama, da na pijesku sniva
Tako samo teret brodu
Tvoja želja biva
Podari ju suncu, hridi nek joj bljesnu
U bjelini kamena
Ostavi joj pjesmu.
nedjelja, 15.02.2009.
Tvoje riječi
Grube, opore, šture i hladne
Na tlo žedno i napuknuto
Padaju
Poput kamenčića na drumu
Nogama slučajnih prolaznika nošenih
Onkraj puta leže.
I šute…
U igri smisla i prijetvora
Zastaju na rubu, ocijeđene
Bez oblika,
Žele biti gorde
Na pijadestalu privida
Na usnama ti se valjaju
Krenu, pa umuknu
o istinu spotaknute zastaju
Tvoje riječi.
četvrtak, 29.01.2009.
OKVIR RIJEČI
Zatvorim se ponekad u okvir riječi
I od crne linije mastila bivam sapeta.
U mala slova odabrana od odabranih
Guram i okivam nemire u sebi.
I onda mi misao u širine cikne glasno
A duša mi poreda nebeska tijela pogledom.
Pa se zatrepere i uskovitlaju zvijezde
A nebo glasno uzdahne olujom.
Prošaraju se tame rezom svijetla
Otkinute krošnje ukazuju se na tren.
U procjep se skriva moje bivstvo
Što bliže beskraju od tla težim.
Kako je prozirno ovo tijelo i ova krv
Sve će zemlja opet sebi uzeti
Kad spustiš dlanove iz vječnosti k meni
I prineseš me kao žrtvu svojoj namjeri.
Slutim prostranstva i vrtove duša
U snove često bane mi ono od sutra.
I danas znam da sada je prošlost
Ipak ću ovo tijelo iznova odjenuti.
srijeda, 21.01.2009.
Godinu dana bez tebe...
TI SI DALEKO OD SEBE
GUSTA, BISERNA MAGLA
SVUDA OKO TEBE,
A NJEŽNE RUKE ANĐELA
U SVJETLOST TE VODE.
PROTIV TVOJE VOLJE,
PUT TI POKAZUJU;
TI SI DALEKO OD SEBE,
TI VOLIŠ SAMOĆU.
ŽIVIŠ U OBLACIMA DIMA
I ZVUCIMA KAVANE.
U TVOJOJ KRVI IMA VINA,
ALI NEMA MENE.
SAMO U SVOJIM PJESMAMA
POKAZUJEŠ DUŠU,
KAO LATICE NEOBIČNOG CVIJETA-
TUŽNU I RANJIVU.
NE MORAŠ SE BOJATI;
PROŠLA SAM KRAJ TEBE
I NEĆU TE POKUŠATI NAĆI...
...JER, TI SI DALEKO... I OD SEBE...
Rada Munčan
21.01.2008. - 21.01.2009.
srijeda, 14.01.2009.
Oprosti za Ljubav
Oprosti za ljubav…
Što se poput kiše
Ledena kotrlja
Niz daleke krovove
Tamo gdje nema
Široke ravni
A gudure i lanci
Zveče prazninom…
Za snove mi oprosti
Što ih nježne
Poželjeh,
Tebi, dalekom…
Ni riječi mi
Ne uzmi za zlo
One su samo
Slova na koncu
Koja se njišu
Nošena vjetrom
I gube smisao
Kada sve utihne.
Oprosti za toplinu
Koju naslućujem
Tako podatnu
U glasu koji volim.
I sebe mi oprosti
I mene,
I nas!
subota, 10.01.2009.
Na crnu noć sipi bijeli snijeg
Uplakanim staklom
Uspomene se cijede
Kap
po kap…
Žica gitare
Dušom vrluda
Svaku poru
Dotiče skladom.
Na tren se čini
- ni otišao nisi
a onda opet
godine progovore
I pjevaju balade
o nekoj ženi
što te u predvečerja
na pragu čeka
Samo smo pahulje
Nebu s lica kapnute
Što nas toplina
Mrtvima tvori.
Ili smo pijesak
S obala razdvojenih
Vjetrom doneseni
Na dlan iste sudbine.
Na crnu noć
Sipi bijeli snijeg….
petak, 21.11.2008.
TI
Ti si bijela hrid
Mojim valima suđena.
Prpošnu i laku
Poput čipke
Štirkom natapane
Kradeš me dubinama.
Ti si moja uzdanica.
Moje jutro na obroncima tuge
Moj brod na pučini nemira.
Moj si dah
U dubini vječnosti
I rijeka što nema
Ušća ni izvorišta.
U skali mirisa
Lavandinog cvijeta
Usnula sam kist
Za boju tvojih
Snova.
Tvoja sam paleta
Štafelaj
I platno.
Tvoje sam jedro
Pramac
I krma
Moje si sidro
Držiš me čvrsto
I kad me vjetrovi
Oholi tuku
I kad me kiše
Jesenje peru
Kad se na obzorju
Oluja sprema
I kada zime
Snjegove siju
U tvome zagrljaju
Moj je dom…
subota, 18.10.2008.
TO NISAM JA!
Umornih očiju med' oblacima
Tražim svijetlo koje se ne nazire….
Tugu pretačem iz kristalnog vrča u zemljani
Pažljivo dlanovima kupeć' joj kapi
Da ne izgubim još jedan dio sebe.
Odavno već prezirem riječi
Svako novo slovo pod stopala bacam
I gazim obećanja, priče i laži
O nekom svijetu bez opna i granica
Gdje se jutro rađa na grudima sreće.
U hladnim dlanovima mrzlo sunce grijem
Suhim mu usnama život na kori ostavljam
Dok slane kapi iz oka se kotrljaju kradom.
Ne vjerujem ženi što vjeđa sklapa
Da prazan život oslika snom.
Nema više snage u ovom biću,
Ni krv se u žilama više ne valja
To tijelo što pustom cestom
U vrevi života samotno hodi
To nisam Ja….
Moje su livade prepune cvijeća
Moji su vrčevi napunjeni medom
Moje je sunce visoko na nebu
Ovo što gledaš,
To nisam Ja…
nedjelja, 28.09.2008.
prašina
Tvoji me dolasci
u kasno doba
Više ne ogrću
plaštem sjete
Mirujem
U kutu sobe
Gramafon i ploča.
Duboki bariton
O prašinu
sapliće note…
Zamro je život
Na grudima
ostarjele noći.
Valja poći
Jutru u naručje
Miris svijeće
Dogorijeva
Svijetlost
Jenjava
Šapat smiraja.
Grč u grlu
Tišinom
Obojen
Jecaj.
Tišina.
Bistra i podatna
Moja se svijest
Krhkom tijelu
Otkrila
Naga
Ruku pomirenja
Kraj početku
Nudi.
Prekinuta nit
I čvor!
utorak, 23.09.2008.
OHOLA BISTRINA ISTINE
Magle bježe iz ove ravnice
Dugačkim koracima koščatih nogu
Korake od četiri milje čine…
Ohola bistrina istine
U krhotine sunčevih zraka se tvori
I svjetlošću obasjava kulu od laži
Na obronku grada velikog diva
Skala po skala, grijeh po grijeh
I grad kojeg uvijek i svi imaju.
Biserna ogrlica tuđih stanica…
O vrat se poput užeta mota
I bilo postaje spor… i trom
Svijet je mjesto za skučen život
Rijeke su kapi na čelu zemlje
Samo ljubav granice ne poznaje…
nedjelja, 21.09.2008.
Bijeli svjetovi
Na dvije strane iste čežnje
Raspletene niti upijaju riječi
U mojim se mislima šapati roje
Korak po korak, opet ću prijeći…
Mostove između svjetova bijelih
Što crnim su zjenama obojeni davno
Uzalud pogled, bistrina neba
Krivulja srca zabludjela je ravno.
Ne kuca, šuti… topot se čuje
Vranca što krvlju ravnicu poji
Nebo je opet gutalo zemlju
Kao i mene dodiri tvoji.
Nemirni leptiri na vjeđa slijeću
Novo mi jutro na krilima nose
Opet ću ruke širiti Tebi
Na meko rame, rasut ti kose…
petak, 25.07.2008.
VARLJIVA NIJANSA TUGE
Ponekad si poput djeteta
Što opečenih prstiju bježi od plamena
A onda se opet kao starac privlačiš
Vatri što stare kosti ti grije.
Dala sam ti nebo i moje kiše
Molila za portret nekog novog jutra
Na njemu razaznajem tek nijanse tuge
I britke poteze tvog poznatog kista.
U što to gledam, što li tek vidim?
Varljive nijanse prelijevaju plavet
Na tren se čini da radošću dišu
A onda opet tuge sve obuzmu.
Tek ponekad s jeseni u zjenice zađu
Neke čudne spodobe ushita i sreće
U mom se zenitu zemlja sporo kreće
Godine se cijede kao zrelo grožđe.
